BIBLIJSKA PORUKA DANA

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA

Utorak, 14. rujna 2010.

Iv 3,13-17

13Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. 14I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji 15da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. 16Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. 17Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA

"Evo drvo križa" - to je najdojmljiviji trenutak cjelokupnoga bogoslužja Velikoga petka. Otkriva se zastrti križ - sredstvo, oruđe našega spasenja, križ na kome je Spasitelj svijeta preminuo, podnio žrtvu, otkupio čovječanstvo. Križ na kome je postao otpadom ovoga svijeta, odbačenikom; na njemu se iskalila sva mržnja čovječanstva. Učinak koji su htjeli postići Isusovi neprijatelji nije postignut, nasilje nema zadnju riječ, Isusovi su ubojice radile uzalud, oni su na svoj način doprinijeli da istina pobijedi nasilje. Pogazili su istinu nogama, ali je ta istina uskrsnula i rastočila sve njihove pričine. Isus je zbog svoje riječi otišao u smrt, zbog istine riječi, kako Bog ljubi dobre i zle, kako Očevo sunce sja dobrima i zlima, kako šalje kišu svima. Ta riječ ostaje, ona vrijedi, i Isus ostaje u svojoj riječi. Svijet gazi Isusove riječi, i gazeći te riječi, gazi njega osobno. Isusova sudbina vezana je uz sudbinu njegove riječi, i zato ide na križ. Isus i Evanđelje su jedno!

I danas ostajemo zaprepašteni, danas jednostavno ustuknemo kako je svijet slijep i gluh za Isusovu osobu i poruku. I kako je križ utkan u sveukupnost, cjelokupnost stvorenja i stvaranja. Pavao je poručivao svojima da ne obezvrjeđuju, da ne isprazne Kristov križ, da ga ne potkapaju. Jer samo križ, ona okomica stvara od naše ljudske vodoravne, horizontalne crte plus, više. Horizontalna je bez okomice jedan veliki minus. Ona stavlja svemu negativni predznak, gubitak. Dok križ daje novu kvalitetu i kvalifikaciju, pretvara smrt u život, gubitak u dobit, negativno u pozitivno. Križ ima dvije temelje, osnovne crte, vodoravnu, ljudsku, i uspravnu, okomitu, vertikalnu božansku. Crta ljudskoga i božanskoga sastaju se  upravo u visini čovjekova srca, kad raširimo ruke. Stvoreni smo i živimo u znaku križa. Tu se događa prijelaz.

Križ se ne smije 'horizontalizirati', linearizirati. Ne smije se stvarati iz plus nekekav minus, koji uvijek znači manje i umanjenje. Isprazniti križ znači uzeti mu sadržaj, pretvoriti ga u dvije daske koje ništa ne znače. Mnogi bi danas kršćanstvo bez križa, Crkvu kao socijalnu ustanovu. Križ je nepodnošljiv, od križa svi bježe, svi ga se plaše, a neprijatelji ga mrze.

Prihvatimo li križ, naša negativnost postaje pozitivnost i sve prima novi predznak. Čuli smo iz Ivanova Evanđelja riječ Isusovu o Božjoj ljubavi spram svijeta: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenoga da nitko tko u njega vjeruje, ne propadne, nego da ima život vječni. O toj ljubavi govor je i u samome uvodu u Isusovu muku - kad Ivan veli: "Isus - jer je ljubio svoje koji bijahu u svijetu - ljubio ih je do kraja - do vrhunca!" (13,1). Ljubav - govoreći simbolično - koja ide do svoje krajnosti, do svoga ekstrema, gdje Bog preuzima u Isusu smrt, gdje se Bog s Raspetim identificira.

Mi smo ovdje ponovno suočeni sa zahtjevima kako treba ukloniti križeve. Ja bih pak predložio sljedeće. Naime, u Knjizi Brojeva (pogl.13) Gospodin daje Mojsiju nalog da pošalje ljude i izvide zemlju koju trebaju zaposjesti. U hebrejskom izvorniku stoji izričaj "turu" - izvidjeti. Čini se, naši suvremeni turisti! Zamislite da netko tko nikada nije bio u Europi, s nekoga drugog planeta ili iz plemena koja još žive u kamenom dobu, započne 'izviđati' Europu, dolje od juga Italije, Palerma ili pak s Gibraltara preko Pirinejskoga ili Apeninskog poluotoka prema sjeveru, do Skandinavije. Na što bi se namjerio posvuda, cijeloj Italiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj?  Što bi mogli prenijeti svojim odašiljateljima? Kakav bi izvještaj podnijeli?

Vjerojatno bi rekli: U potrazi za Europom, onim što Europu čini Europom, pronašli smo od krajnjega juga do sjevera, od istoka do zapada, u svakome naseljenu mjestu, pa i najmanjemu, na svim grobljima natpise na raznim jezicima, ali na svima je jedan isti kršćanski znak: KRIŽ. Isti križ na grobljima i od prije tisuću godina i danas. Svako mjesto ima crkvu ili crkvicu, kapelicu ili spomen obilježje, svaki gorski vrhunac ima isti znak: Križ! Možda bi naši 'turisti' naišli na koju džamiju ili sinagogu, ali one su daleko malobrojnije od onoga što predstavlja vanjski izričaj još uvijek kršćanske Europe.

Mogli bi oni izvijestiti i o tome kako su crkve poluprazne, kako su veletržnice prepune, ali bi ipak mogli zaključiti kako su odlučnim životnim trenutcima ipak stanovnici Europe kršćani. A ako bi svratili u koncertne dvorane ili muzeje, dokazi iz glazbe i umjetnosti svake vrsti bi opet nametnuli misao: Kršćanstvo je i tu odlučni čimbenik. Pogotovo pak u utemeljenju europske demokracije, demokratskih ustava, vrijednosti i dostojanstva čovjekova života. Sve sami kršćanski temelji. I ta Europa postaje sve više i više ono što se u staroj Grčkoj zvao polis, politička zajednica, demos, puk, pučka demokracija. Ona je sve više i ethos, etička zajednica, koja crpe svoje nadahnuće iz svetopisamskih, židovskih ali i antičkih korijena. I tko je kadar sve to naglavačke izvrnuti? Samo duhovni skorojevići bez svijesti vlastitih korijena i tisućljetne baštine koja se temelji na Sinaju, Brdu blaženstava, Golgoti, Akropoli i rimskome Kapitolu. Sačuvao nas Gospodin od takvih rušitelja kulturne baštine svih nas! Danas se veli kako je demokracija europska baština. Ne, demokracija nije europska baština, nego Isusova riječ o nasljedovanju i nošenju križa. Primat Europe trebao bi stajati pod znakom križa.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

24. tjedan kroz godinu

Utorak, 14. rujna 2010.

Lk 7,11-17

11Nakon toga uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. 12Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. 13Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: "Ne plači!" 14Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: "Mladiću, kažem ti, ustani!" 15I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. 16Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: "Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!" 17I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

MLADIĆU, TEBI KAŽEM: USTANI

Lk 7, 11-17

Dva velika čuda koja Isus čini: Izliječio je stotnikova slugu bez fizičkoga dodira, a čujemo kako ovdje uskrisava jedinca sina majke, majke udovice. Čudo ima veliki odjek u narodu. "Velik je prorok ustao među nama! Bog je napokon pohodio svoj narod!" Kao da čujemo daleku jeku onoga što je Bog obećao po Mojsiju da će poslati u svoje vrijeme proroka, većega od Mosija, koji će donijeti spasenje. I kao da ovim čudom Isus priprema odgovor koji će doskora dati Ivanovim učenicima što ih je poslao k Isusu s upitom, je li on pravi ili nije. Isus će odgovoriti neizravno, kako "slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi uskrisuju, a siromasima se propovijeda Radosna vijest" (7,22). Isus je pak više od proroka, on je "Gospodin" (r.13). Isusova riječ je moćna i ponovno udahnjuje život u beživotno tijelo.

Pred sobom imamo dvije povorke. Sprovodnu kojoj je na čelu mrtvac na nosilima, i druga životna povorka: Isus s učenicima i s njima silno mnoštvo. Susreću se smrt i život. Pomoć, pomoćnik i oni koji pomoć trebaju. Isus je začetnik, predvodnik života (Dj 3,15). Nitko se Isusu ne obraća nego on sam uzima inicijativu u svoje ruke. Motivira ga sućut prema ženi-udovici, što ćemo inače naći na toliko mjesta u Starom zavjetu, gdje se Gospodin brine za sirote i udovice. Ova žena je utjelovljenje žalosti i tuge. Kao mitska Nioba kojoj su pobili sinove i kćeri.

 "Ženo, ne plači!" - isto je što i: "Čovječe, ne boj se!" Riječ koja čini što označuje. Možemo se uživjeti u pozadinu cijeloga događaja. Luka to pripovijeda. Udovica u ono doba bijaše obespravljena. Biti samohrana udovica značilo je živjeti u siromaštvu, bez vanjske pomoći, ne znajući od čega će sutra živjeti. Bog jest tješitelj sirota i udovica, tako se moli u psalmima, ali gdje je to vidljivo u konkretnu životu? Ona se grčevito drži zadnjega, mrtvačke nosiljke vlastitoga sina, jedine nade. U trenutcima žalosti i krajnje usamljenosti sin bijaše nekakva nada, a sad je i ta nada nestala. Ona je živjela za svoje dijete i u svome djetetu, a to je dijete iznenada uzeto.

I prije završnoga čina ukopa pojavljuje se Nazarećanin. Stavlja ruke na nosila, na mrtvački odar. Zaustavlja povorku. "Ženo, ne plači! Ja uzimam stvari u svoje ruke. Ja uzimam tvoje mrtvo dijete pod svoju skrb!" Dodiruje nosila, dodiruje, tako reći smrt, i zapovijeda mladiću da ustane. To je kao kad se snažnim bičem zafijuče kroz zrak. Kakva snažna riječ! Božanska, riječ koja stvara život. Isus ne zaziva Oca, ne uzdiše prema nebu, ne treba ničije pomoći. Njegova je riječ živodajna, životvorna. Ulijeva u mrtvo tijelo živi dah.

Isusova se ruka spušta na mrtvo tijelo. Upravo kao Michelangelovo stvaranje Adama. Božji prst dotiče mrtvo tijelo i čovjek postaje živo biće. Prisjetimo se kako je Duh Sveti prst Očeve desnice. Znamo što se događa kad Bog stavi na nešto svoju ruku, napose na izgubljeni život. U ovome surječju možemo se prisjetiti svega što Gospodin čini kroz cijelu povijest svojom stvarateljskom snagom. On je Bog živih, a ne mrtvih. Isusova je riječ zov iz smrti u život, to je zapovijed da se čovjek uosovi, uspravi i živi svojim životom. Ne životom koji mu nameće okoliš, već koji proizlazi iz Božje riječi i zapovijedi.

Postoje nebrojeni načini umiranja. Bezbroj načina na koje druge ubijamo, usmrćujemo. Ne usmrćujemo li i ne ubijamo li svoju vlastitu djecu ako im uskraćujemo ono za život bitno? Ako u njima ubijamo klicu života? Isus je ljubitelj života i uvijek na strani života. On je protiv bilo kakva oblika smrti, duhovne, duševne, fizičke. Smrtonosno je sve što čovjeka ugrožava. On se bori protiv raznih oblika smrti, i socijalne, i onih rubnih, odbačenih, deklasiranih. Isus je među nama samo jedan veliki izričaj i odraz božanske ljubavi i života.

Koliko samo mladih i danas vegetira, ne zna što bi započelo sa svojim životom. Koliko ih se predaje drogi, koliki su živi mrtvaci. S kolikih usana i pogleda se odčitava onaj zlokobni uzvik: Živjela smrt! I ne samo da je to sudbina tolikih mladih, sudbina je to i toliko nezbrinutih lutajućih egzistencija, koje sudbina nosa ovamo-onamo.

Stoga se, suočeni s ovim jedinstvenim čudom, može slobodno reći kako Isus nije izvrtao zakone prirode naglavačke. Isto tako nije on bio prevratnik. Isus je stavljao ne naglavce, već sve na svoje noge, na prave noge. On je ljude osposobljavao za uspravan hod. Ne govori on o metodama, već o sadržaju, ne govori o zakonskoj pravednosti, već o ljubavi, ne govori teoretski, već djeluje praktično, nije on mirozborac, već mirotvorac, nije teoretičar, već potiče na životnu praksu. Zato je uvijek njegov nalog: Započni od sebe! Svatko, i ja i ti, moramo uskrsnuti, svakome upućuje svoju riječ: Tebi zapovijedam, ustani!

Svi pak dobro znamo iz čega nam je ustati, u čemu smo pali ili mrtvi. Istinskih čudesa ima posvuda. Ona nisu spektakularna, već su ona uvijek odgovor na svakodnevne depresije, tragedije, poraze, promašaje, grijehe, zakazanja. Iz svih tih moramo na Isusovu riječ ustati, uosoviti se na svoje noge, početi ih izgovarati, imenom imenovati. Jer što nije imenovano, što nije izgovoreno, nije ni izliječeno. Zato je Isusova riječ i nada i lijek za sve.